Fan Klub - Zdravko Colic
 
 
Zdravko Colic - Fan Klub
Pocetna
O klubu
Clanovi
Licna karta
Biografija
Diskografija
Novosti
Intervjui
Izjave
Forum
Fotografije
Upoznavanje
Utisci
Download
Ostavite poruku
Chat
Kontakt
 
 
 

Čola

 

nazad

 

* kliknite na sliku za uvećanje

 

Kraljevi su ili bogomdani ili slučajni. Po tome razlikujemo one koji su tvorci od onih koji su rušioci, one koji su sveci od onih koji su vampiri, one koji su paraziti od onih koji su kristalčići. U svakom društvu od desetak lica ima jedno koje je kralj. Zbog njega se dešavaju ili je on predmetom mnogih razgovora, a njegova potreba da ovlada množinom ljudi i veličinom broja stvari, naprosto, prirodna je. No, na hiljadu kraljeva na prste bi se moglo nabrojati svega nekoliko onih među njima koji su bili istinski voljeni i srećni.

Tu čast od sveta i naroda doživeo je Zdravko Čolić. Megazvezda eksjugoslovenskog estradnog prostora, "putujući zemljotres" koji je umeo da prepuni ine stadione, hale, koncertne dvorane, čiji su tiraži LP-a išli do fascinantnih milionskih u 23-milionskoj zemlji ondašnjoj, zbog koga su curice "sekle vene", a supruge ostavljale "ručkove da zagore na šparetima" kad bi ga ugledale na ekranima "TV prijemnika". Slavuj. Telo. Pamet. Macan. Dilber-delija... Narod je bukvalno vodu-gazio-a-bivao-žednim-leba-jeo-a-bivao-gladnim-eh-zbog-selem-velem Čole, u periodu od 1973. godine, kad je započeo svoju solo karijeru, pa do danas.

Sreću da ga "proturim kroz perce svoje lako" omogućio mi je gospodin međ rokerima Petar – Peca Popović, koji je "protežirao" naš "randes", Zdravkov prijatelj, a, usuđujem se reći, i meni jedan od omiljenijih biserčića beogradske kulturološke riznice dragocenosti. I sve ono što sam slušala, čitala i mislila o Čoliću, sve one legendarne skaske i urbani mitologemi koji su se raspredali po građanskim soareima, svi oni blistavi i čudni odblesci sazdani koliko od naših postupaka toliko i od onoga što narod misli o njima, sve je to bilo u nekom skladnom harmonijskom sklopu u ovog čoveka.

Naprosto, na mene je odavao utisak čoveka čija pamet drugog ne zasenjuje, a čiji moral druge ne plaši. Preda mnom je mislima i delima bio čovek koji vlada voljom, kontinuitetom i tačnošću. Bez mistifikacija, bez nonsensnih floskula. Jednostavan a zapitan, strastven a pragmatičan, topao a bez padanja u plačne, lirske zanose, neglumljen a velik u svojoj prepoznatljivosti, zgodan a nenaložen na sebe, apsolutni sluhista, tenorskog, anđeoskog glasića koji dušu razgaljuje, a misli provetrava od košava sumnji i neverica. Rečju, kraljević od carstva Duše i Života.

Lako možete proveriti ovu moju tvrdnju ukoliko se budete zatekli o noći trideset prvog decembra na prvi januar na Trgu slobode, gde će vam se Čola osmehivati u svoj svojoj raskošnoj paleti boja i valera koje nosi njegov kraljevski glasovni "plašt". Sretna vam bila, mili moji, ova predstojeća, 2008. godina!

Biografija

Rođen je 30. maja 1951. godine u Sarajevu, u znaku Blizanaca. Drevni Indijanci njegov datom rođenja vezuju za astrološki znak Jelena. Ljudi rođeni u znaku Jelena mogu da razvijaju izvanredne sposobnosti samo ako su spremni da na tome intenzivno rade. Kao i njihov kamen, mahovinasti ahat, oni deluju prijatno za oči svojih bližnjih. Privrženi su lepoti, ona ih i privlači, i često se trude da je prenesu na svoju okolinu. Svestrani su i korisni ljudi, koji se iskreno trude da svetu u kome žive podare radost i lepotu. Ljudi rođeni u znaku Jelena često na svoju bližu okolinu deluju kao sredstvo za jačanje. Obično je njihova energija toliko uzavrela da sa sobom povlači i mnoštvo drugih ljudi. Važe za dobre prijatelje koji će drugima pomoći u savlađivanju problema. Pravi su čovekoljupci, koji se iskreno trude da uteše svoje prijatelje ili da ih razvedre, pokušavajući da ih umire svojom iskrenom brigom i svestranim šarmom. Kao i njihov znak, oni su osećajni, ljupki, pokretljivi, ali i oprezni. Teško im pada da drugima posvete svu svoju pažnju, jer su njihove vlastite misli i osećanja onim što im se priča već podstaknuti na nove ideje, koje odmah žele da nam saopšte. Duboko im je usađena želja za lepim u njihovoj okolini. No, to ne znači da stupaju u veze samo s fizički lepim ljudima. Dovoljno su intuitivni i sposobni da shvate da lepota nije samo stvar spoljašnjosti već unutrašnjeg jezgra. Pametni su, pronicljivi i kreativni ljudi. Nadareni su kako u fizičkom tako i u emotivnom smislu da i od najjednostavnijih stvari stvore nešto od izuzetne lepote. Kao roditelji, ljudi rođeni u znaku Jelena puni su ljubavi, mada su ponekad potrebne ogromne promene da bi se mogli prilagoditi ritmu deteta. Vole da svoje najmlađe ostavljaju u "sigurnim skrovištima", dok sami idu za svojim poslovima i vraćaju se kad je vreme da im pruže ljubav i zaštitu...

Kao klinac bio je golman u juniorima sarajevskog "Želje", a kad je za 11,3 sekunde istrčao sto metara, shvatio je da mu atletika više leži. Voleo je glumu, te su ga primili u Pionirsko pozorište, gde je glumio u "Dečacima Pavlove ulice" i "Kekecu i Mojci". Učio je gitaru i išao u muzičku školu. Nastupao po lokalnim kultnim sarajevskim mestima, a 1968. godine priključio se bendu "Mladi i lijepi". Nakon godinu dana prelazi u "Ambasadore", te sa Slobodanom Vujovićem formira "Nove ambasadore". Kornelije Kovač ga poziva u "Korni grupu", s kojom snima dva singla. Pobeđuje na raznim festivalima eksjugoslovenske provenijencije. Godine 1973. predstavnik je SFRJ s pesmom "Gori vatra" na Izboru za pesmu Evrovizije u Luksemburgu. Albumi su mu prodavani u milionskim tiražima... Završio ekonomiju, treba da magistrira. Objavio petnaestak albuma, među kojima i: "Ti i ja", "Ako priđeš bliže", "Zbog tebe", "Malo pojačaj radio", Šta mi radiš", "Da ti kažem šta mi je", "Posljednji i prvi", "Okano", "Zavičaj"... Neki od hitova: "Mađarica", "Ljubav je samo riječ", "Zvao sam je Emili", "Pisaću joj pisma duga", "Pusti, pusti modu", "Ružice, ružo", "Jedna zima s Kristinom", "Produži dalje", "Živiš u oblacima", "Stanica Podlugovi", "Ti si mi u krvi", "Čaje šukarije", "Ajde, ajde, Jasmina", "Ajde, idi", "Svadbarskim sokakom"... Oženjen je Aleksandrom, profesorkom geografije, s kojom ima kćerkice Unu i Laru. Smatra se jednim od najvećih eksjugoslovenskih pop starova i boema.

Portret Zdravka Čolića


U Novom Sadu, u Novom Sadu, ej... ostadoh za Novu godinu

– Pa, dobro, ovaj novogodišnji koncert u Novom Sadu nije isključivo vezan za zatvoren prostor, već je u sklopu slavlja, i ja nisam tu sam, već tu ima puno izvođača. Moguće je da ću ja malo duže pjevati (smeh)... Praktično, ja u Novom Sadu i Beogradu nisam pjevao na trgu, a prihvatio sam zato što je Nova godina. Inače, da nije to veselje, koje ima smisla, onda bi to okupljanje, tj. koncertiranje na trgu moralo baš da ima nekog ozbiljnog povoda. No, kako je Nova godina, i kako Novi Sad već posljednjih nekoliko dočeka pravi najbolje i najpompeznije provode na trgu za Novu godinu, onda mi je, na neki način, i zadovoljstvo što ću provesti Novu godinu s vama!

"Zreo si kô kruška"

– Ja sam sportski tip i mislim da svaki čovjek treba da pliva, džogira, trči, šeta, dakle, šta god može da upražnjava od sportskih aktivnosti. Opet, treba imati naviku da bi se to radilo. Ja sam pomalo kampanjac, pa nekad vrlo vodim računa o ovom segmentu svog života, a nekad manje. Jedna latentna kondicija potrebna je da bi čovjek mogao da se kreće, da pjeva i da usaglasi disanje i kretanje, tako da je to nešto što ima i veze s pojavljivanjem na sceni. Ta kombinacija kretanja i pjevanja normalna je za temperament koji ja imam. Šta da vam kažem... kod mene je uspjeh došao na ovim našim, eksjugoslovenskim terenima već sa 23 godine. Dobro sam svirao gitaru, izvodeći repertoar nekih danas svjetskih klasika rokenrola i narodnih pjesama, i svega toga što jedan čovjek svira i zna da izvodi u društvu. Dakle, u mom Sarajevu, ili si nastupao negdje na Grbavici, pa su te znali, ili si negdje na moru svirao... Ja sam, konkretno, imao neku malu vikendicu u Baošićima, pa sam tamo svirao, i svi mještani su me znali. I tako sam nastupio na nagovor prijatelja na tom konkretnom takmičenju pjevača amatera u Bijeloj, gdje su me mještani znali iz nekih ljetnjih šema, i osvojio drugu nagradu publike u trećem razredu gimnazije. Roditelji su voljeli da se bavim nečim van škole, jer sam bio odličan đak, i onda je, na neki način, sve ono što je bilo van škole bilo dobrodošlo. Moj otac je, praktično, inicijator nekog mog aktivnijeg pjevanja i sviranja same gitare, učenja nota i tog školskog muzičkog obrazovanja koje sam stekao u tim djetinjim godinama. Budući da je moj otac bio oficir, onda je u okviru policije postojala, da tako kažem, jedna muzička sekcija, tj. orkestar, oni su i u privatnom životu svirali ko gitare, ko bubnjeve, ko duvače, i tako je jedan čika Ivan Barić, koji je bio trombonista u orkestru milicijskom, dolazio kod nas kući i mene podučavao. Uglavnom, lomila me je ta moja podvojenost i rascjep između muzike i sporta, ali je u nekom momentu školovanja postalo jasno da sam izraziti muzički talenat, što je i presudilo da odem na tu stranu u životu.

Ekonomista

– Mislim da je to slučaj sa svom djecom koja nisu izrazito tehnički tipovi. Kao odličan đak iz gimnazije šta si mogao – da studiraš nešto od društvenih nauka, bilo jezike, bilo političke nauke, istoriju, književnosti, prava, filozofiju... A meni je bilo logično – ekonomija, jer je najpraktičnija! Jednostavno, ona ti omogućava da lakše funkcionišeš u životu, da imaš svoju firmu, hraniš sebe i porodicu... Da se razumijemo, moja je velika želja bila da završim fakultet. To sam i učinio, završivši Analitičko-planski smjer na sarajevskom Ekonomskom fakultetu, i, o koncu, upisao sam i treći stepen, magisterij, i dao sve ispite, međutim, još uvijek nisam napisao tezu. Godine 1984. otišao sam u Sloveniju i s Bregovićem i Rakom Marićem napravio prvu privatnu diskografsku kuću, koja je kooperirala samu proizvodnju sa sarajevskim "Diskotonom". Potom sam se, pet godina iza toga, bavio čuvenom "malom privredom", otprilike četiri godine, u oblasti telefonije, i sretao se u to vrijeme s nekim potpuno drugačijim, različitim ljudima od onih s estrade. Sretao sam se s nekim alatničarima, trgovcima... nisam sreo dva estradna lika u Zagrebu, izuzev Arsena Dedića i vibrafoniste Boška Petrovića (smeh). Dakle, potpuno drugi svijet, što me je, spočetka, veselilo, a poslije mi je dosadilo.

Seks-bomba

– Ja mislim da je taj kućni odgoj i ta genetika koju vučeš odakle si i šta si, a kod mene je to bilo tako – otac oficir, majka domaćica – iz jedne zdrave "ercegovačke" porodice, a usađen ti je taj strah od poštovanja starijeg i naučio si to kod kuće, prosto ti takav stav i odnos prema životu ne dozvoljava da odeš u ekstrem i sklizneš u porok. Ja i danas veoma volim pristojne ljude! Naravno, mladost ludost, bilo je svega, ali nikad ostajanja ni u čemu što je kontraproduktivno po tvoju ličnost. Mi živimo u malom društvu, gdje je ponašanje vrlo bitna stvar.

Porodica

– Mislim da su to sudbinske stvari – ženidba, supruga, djeca... to nema nikakve veze s karijerom, egzistencijom, ili već nečim takvim. Brak je prirodna stvar, a meni neke okolnosti, neki životni tokovi nisu dozvoljavali da uđem ranije u brak. Ne znam... tu je i ta astrologija... Ja sam poslije razmišljao – oženio sam se u fazi Saturna, a Saturn me je, bukvalno, "bičevao", htio da me nauči životu, jer je on učitelj života, i svašta tu nešto ima kad čovjek uđe u te detalje... Onda uđeš u psihologiju, astrologiju, parapsihologiju, fantastične neke stvari. Uglavnom, takva je sudbina – neko ranije, a neko kasnije ulazi u brak. A svi smo mi, nekako, imali tu dozu patrijarhalnosti, koja vam govori da je brak potreban. Strast i ljubav mogu da jenjavaju s vremenom, a, opet, sve su to slučajnosti – neko uvijek mora da nađe nekog drugog ko mu odgovara. Ne bih ja o tome razmišljao u pravcu nekog fatalizma. Mislim, toliko je toga bilo, i svašta se dešavalo, i dešavaće se u životu, a zašto je ovo, u mom konkretnom slučaju, ovako spojeno, ja tome stvarno ne znam odgovora. Meni je očinstvo, a pretpostavljam i Aleksandri, mojoj supruzi, bilo nešto sasvim novo. Ja to generalizujem, mislim da dobitak djece tu vezu između dvoje ljudi, nekako, oplemenjuje i diže na neki suštastveniji nivo. Moje je stanovište da ljudi ne treba tako često da se razvode, već mislim da je nekad bolje tolerisati određene krize kroz koje je normalno da se prolazi u porodičnom suživotu. Nisam ja to doživljavao, jer nemam tako veliki staž, ali slušajući prijatelje, poznanike, nepoznate, čini mi se da je tolerancija bolja stvar, naravno, u slučaju da djeca to ne osjete. Međutim, ukoliko je u odnosu između dvoje ljudi stvarno nagomilana negativna energija, onda mislim da je bolje da djeca ne prisustvuju nesnosnosti njih dvoje. Mislim da se sve stvari mogu prevazići ako ljubavi postoji u odnosu između dvoje ljudi, a lova se uvijek može zaraditi. No, kad nastupi netrpeljivost, to je kraj!

Ili Zdravka Čolića

 Kornelije Kovač ili Goran Bregović

– Teško je to tako reći... Između ljudi koje volim ne bih mogao praviti neke velike razlike. Više sam se družio s Goranom Bregovićem nego s Kornelijem Kovačem, jer smo, između ostalog, i generacijski bliži. U autorskom smislu, opet, volim raditi s Goranom, jer je naš pristup radu nonšalantniji. Ali, opet, u jednom "profesorskom", u jednom pedantnom pristupu Kornelije Kovač je potpuno nešto drugo! Dakle, u pitanju su dva potpuno drugačija čovjeka, mentalna sklopa, koji su meni svaki na svoj način vrlo, vrlo dragi... i tu ne bih mogao stavljati ili-ili, već najviše volim da nas trojica radimo jednu ploču, ili, kao što smo radili u Londonu, dvije ploče – "Malo pojačaj radio" i "Zbog tebe", što ostaje kao primjer kako dva različita autora, iz dva različita aspekta, i jedan pjevač, koji ih povezuje, mogu da rade dobro i da se druže, paze i imaju svoje slobodno vrijeme. Znate kako, nekome bog dâ dar da uspije da zaradi lovu – nekome više, nekome manje. Bregović je pisao odlične pjesme i uspijevao sve da ih proda. To je ta relacija uspjeha koji se naplati i koji je velik. Ne slažem se da je on više biznismen nego umjetnik! Mislim da je više umjetnik, ali je njemu bog dao da to što radi naplati bolje. Ne prodaje on to tako baš kao trgovac, kao menadžer, već to samo dođe po svoje. Goran ima dobru menadžerku, koja mu radi koncerte, ima dobar lejbl, ne znam sad ime francuske firme koja ga "prodaje", ima dobru autorsku praksu u Francuskoj, i čim si na pravom mjestu, postoje tu ljudi koji se tim dijelom posla bave. A on samo treba da radi svoj posao, kao što ga, uostalom, i radi, od osam do 15 sati svakodnevno. Mislim da se Goran danas inspiriše potpuno novim stvarima nego što je to sada izmišljanje i pravljenje novih pjesama. Više projektima, te "Ciganska opera", te onaj projekat "Za tri proroka". Naprosto, više se inspiriše takvim stvarima nego što je, recimo, komponovanje pjesama, što pak Kovač i danas čini. Naime, on svakog jutra ustaje i ide da komponuje. A danas je to ovim novim, mladim ljudima koji se bave muzikom nezamislivo, da ideš na posao da komponuješ! Međutim, Korneliju je to imanentno, i on tako misli da treba da se radi. Jer, to što pričaju da tako pjesma "doleti iz vazduha" a ti sjediš – to je laž!

Arsen Dedić ili Kemal Monteno

– Različiti su oni! Jedan je tekstopisac, a jedan melodičar. Moram i to reći, za mene je Kemo bolji kompozitor, a Arsen bolji tekstopisac (smeh)... Jedan Sarajlija, a drugi veliki zagrebački intelektualac, različiti potpuno. No, imaju jednu zajedničku nit koja je ruralna. Naime, obojica imaju jedan prirodni nagon i prema umjetnosti, i prema ženama, i nečeg hazarderskog u sebi. Opet, svaki na sebi svojstvene načine, tako da je to ono što ih veže. A i vole da sarađuju zajedno, i to znam, i kad su neki koncerti, uzajamni su gosti jedan drugome.

"Pjevam danju, pjevam noću" ili "Čaje šukarije"

– U svakom slučaju, prepjev stihova romantičara Branka Radičevića "Pjevam danju, pjevam noću", jer, u krajnjoj liniji, "Čaje šukarije" je, čini mi se, jedna narodna pjesma... Ne, "Ao, nono bijela" Kornelijeva je pjesma. On i sam kaže da je vukao neku temu iz Mokranjca. Na prošlom albumu bila je tu i kompozicija "Jesenjin", a bila je, ako se sjećate, i pjesma nazvana "Zmaj", te "Pjesmo moja", i sve su to Kovačeve pjesme. Kovač je jedan od rijetkih kompozitora koji zna da piše na poeziju. Danas su ljudi zaboravili da uzmu neku dobru pjesmu, literarnu, i smisle neku melodiju na nju, a pogotovo da imaju kakvu ideju o aranžmanu. Tako da je to više dar kompozitora negoli je moj odabir da pjevam pjesme iz literature. Imali smo mi i neke druge pjesnike zastupljene na mojim albumima – Duška Trifunovića i njegovu odnosno moju "Glavo luda", Miru Alečković s "Druže Tito, mi ti se kunemo", koja je pjesma koju i danas voli pola one stare države! Ljudi to pamte, i to je odličan tekst. Što bih se odricao?! Pa to je dio mog života! Nema razloga da se bilo čega što sam činio u životu odričem. To je moja harizma, moj život koji sam u jednom trenutku vodio. Kao što se ni ljudi koji su prolazili kroz moj život ne mogu odreći. No, nije to predmet razgovora... Već, kad je poezija u pitanju, mogao bi čovjek da voli i neku "tešku" poeziju, poput one Tina Ujevića, ali je ona teška za ispjevati ili napraviti dobru melodiju. Što bi rekli Hrvati, teško je takvu poeziju "uglazbiti", no, kad se ona "uglazbi", poezija mora biti i jednostavna da publika razumije o čemu se tu radi i da tekst bude topao, da ti se veže oko srca... Ja tako nekako razumijevam poeziju koja je u službi muzike.

"April u Beogradu" ili "Stanica Podlugovi"

– "Stanica Podlugovi" je meni bliža po mjestu odredišta, dok je "April u Beogradu" iz vojničkih dana Kornelija Kovača, a ljudi misle da sam ja tamo bio u vojsci, pa je identifikuju s nekom mojom prošlošću. Podlugovi su pak blizu Sarajeva, a kompozicija je Kovačeva isto, no, tekst je Vlade Dijaka, humoriste i pjesnika sarajevskog. On je bio urednik jedne humorističke emisije u Radio Sarajevu i, možete misliti, jedan satiričar i novinar piše tako emotivne i nježne pjesme. Nažalost, Vlado Dijak više nije među živima, a bio je jedan od omiljenijih likova u Sarajevu po nekim birtijama viđenijim.

"Ti i ja" ili "Zavičaj"

– "Ti i ja" je moj prvi, a "Zavičaj" posljednji album. Taj prvi moj album bio je prvi koji je rađen u nekom samostalnom, "Jugotonovom" studiju. Kuriozitet je da je omot albuma bio rad danas čuvenog dizajnera svjetskog renomea, galeriste Dragana Stepanovića. On je danas glavni dizajner "Logiteca". Mislim da živi danas u Lozani, prešao je na makrobiotiku u ishrani, odbacio sve od sebe, ostavio zavičaj i otišao (smeh)... Dakle, nas dvojica smo u ono vrijeme konvertibilnog dinara napunili džepove i otišli u London, i napravili jedan divan omot za taj moj prvi album. Ideja je bila da se slikam s plavom i crnom djevojkom unutar LP-a. Ono što je bilo interesantno u tom slikanju, kad je Stepanović to radio, jeste da smo imali para, a nisu to bile neke skupe cijene modela koji su dolazili... i kad sam ga ja pozvao, drhtao mu je glas kad je vidio kako su lijepe djevojke ulazile u studio u Konvent gardenu. Crna riba koju je slikao zvala se Veli Kemp, i ona je dvije godine nakon tog snimanja postala mis svijeta. Joj, dobro smo izabrali (smeh)... Album "Zavičaj" volim prije svega zato što je tu i mojih desetak pjesama, a tu su i Balašević, i Dino Merlin, i Arsen Dedić, fina ekipa. Uz jednu pomoć sponzora, imali smo finu ideju i dobar tiraž smo napravili. U doba oseke diskografije napravili smo dobar poslovni potez i svi su iz toga profitirali. Jedno lijepo snimanje s dvojicom novih producenata – Aralica, da tako kažem, kao novi čovjek, zanimljiv i vrlo kvalitetan tip, i Nikša Bratuš, koji je u tzv. hrvatskoj školi broj jedan i ovdje vrlo omiljen, poznat kao odličan aranžer i producent. Imali smo taj dobar budžet, koji nam je omogućio da odemo do Londona. Naime, Peca Popović, naš prijatelj i saradnik, na neki način bio je inicijator odlaska kod Pitera Gejbrijela, a imali smo i opciju Abi roud studija, i dobro je što smo otišli kod Gejbrijela, jer da smo ostali u Londonu, ne bismo pola posla obavili jer je London prenaseljen, te se puno vremena troši u odlascima i dolascima iz tačke A u tačku B. Gejbrijelov studio je u mjestu Batu, kraj Bristola, i to je divna muzička oaza s raznorodnim ljudima u toj njegovoj velikoj produkciji.

"ABBA" ili "Stounsi"

– Pa, sigurno "Rolingstounsi". Mada, da vam kažem, muzički "ABBA" je fantastična. Snikan Anderson i onaj Bjorg, koji je bio muzički mozak svega – bio sam u prilici da ih upoznam – sjajni su ljudi. Drugo, ti sjajni, veliki hitovi koji ne blijede... Po meni, muzika je isključivo dobra onda kad ima veliki broj slušalaca. Dobro, imate i hitova koji su prostački ali i popularni, jer ovladaju velikim dijelom naroda. No, oni ne žive tako dugo. Da, sjedio sam i s Džegerom, na nekoj konvenciji, bilo je to prijatno veče.

Objavljen: 28.12.2007.



 
  Fan Klub Zdravka Colica  
  Početna | O klubu | Članovi | Lična karta | Biografija | Diskografija | Novosti | Intervjui | Izjave | Forum | Fotografije
Upoznavanje | Utisci | Download | Stavite poruku | Chat | Kontakt
 
  Web design by EuropeDesign d.o.o.