Fan Klub - Zdravko Colic
 
 
Zdravko Colic - Fan Klub
Pocetna
O klubu
Clanovi
Licna karta
Biografija
Diskografija
Novosti
Intervjui
Izjave
Forum
Fotografije
Upoznavanje
Utisci
Download
Ostavite poruku
Chat
Kontakt
 
 
 

Studio 1978

 

I deo

SKRIVENIM PEROM O ZDRAVKU ČOLIĆU

 
+ kliknite na slike za uvećanje  

 

Prokleo sam ga prvi put na zubarskoj stolici. Mlada i zgodna liječnica zanijela se u svojoj priči o Zdravkovim očima pa zaboravila na svrdlo u mom zubu. Drugi je put bilo u «Slogi», nekad najpopularnijem sarajevskom «plesnjaku». Izazovna plavuša dugo, dugo me je gledala.Od modrine njenih očijusrce je zalupalo, pelo se do grla. Znate kako je kada vas gleda lijepa djevojka a vi od straha i sreće ne znate što da činite. I ja sam tako čekao. Dvoranu obgrli polumrak najavljujući da ovaj ples biraju dame. I plavuša mi priđe.

•  Slobodno?

•  Kako da ne! – uskliktah.

•  Oprostite, nisam rekla vama, nego momku iza vaših leđa.

Vjerojatno pogađate, bio je to – Zdravko Čolić. Tada još samo mlad i lijep.

Isto smo godište, jedna generacija, ali on je uvjek bio u nekakvoj prednosti. Ipak, najviše mi je smetalo što su ga djevojke uvjek više voljele. Trudio sam se da na svaki način budem veći «džek» od njega. Ali, što vrijedi!

Još od malih nogu pjevao je bolje : «Trči zeka izdaleka, oblio ga znoj...»

Onda, bolje je davao golove u malom nogometu. Bolje vozio bicikl. Bio je grbavička raja, a ja marijindvorska. Tada se Grbavica tek gradila, bila je u modi među nama klincima, a ovaj moj Marijindvor jest da je centar grada, bio je sve pustiji. Po Grbavici su se kretale djevojčice, djevojke, a po Marijin-dvoru uglavnom odrasli i starci...


+ kliknite na sliku za uvećanje

Ostao je – jaran

I, godine su tako prošle i ostavile u meni samo ponos što sam drugovao s čovjekom kao što je Zdravko Čolić. Kakav je, u stvari, Zdravko?

Ν evjerojatno je kako se on malo izmijenio. Ostao je gotovo isti kao iz naših dana.

Sva ova slava, popularnost, naklonost djevojaka nisu pomutilinjegovu, gotovu dječačku dobrotu i naivnost. Jedan je od rijetkih koji su uspjeli a pritome nisu izgubili stare drugove. Ne čeka da mu se na ulici prvi javiš. Stišče ruku i djeci i sjedokosima.

Uvijek je nasmijan i siguran u sebe. O njemu najbolje govori jedna riječ – «raja».

Kada za nekoga u Sarajevu kažu da je «raja», onda su sve rekli. To znači da je jarančina, pravi drugar, na kojeg se uvijek možeš osloniti. To, ruku na srce, neki češće koriste, posebno kad im zatreba novaca.

Znali smo da će od Zdravka nešto biti. Još onda kad mu je otac kupio gitaru i kad se šepureći s njom kretao ulicama prema stanu profesora muzike. I onda, u prvim brucoškim danima, kada je bila održana audicija koja će izmijeniti naglavce život tihog momka.

Tih dana 1969. godinegrupa «Ambasadori» tražila je pjevača. Ovaj sastav, i danas vrlo poznat, bio je samo skupina instrumentalaca.

•  Sjećam se Zdravka. Imao je dobar, ali jošsirov glas. Ipak, nakon dužeg razmišljanja, odlučili smo se za njega – kaže Slobodan Vujović, vođa «Ambasadora».

Zdravko je od tada sve manje boravio u obiteljskom domu. Dane i dane provodio je u polumračnim i skrivenim dvoranama uvježbavajući skladbe za prvi javni nastup. I, taman kada je «Skenderija» otvorila svoja vrata, 1970. godine, otvoren je i Čolićev put k usponu. Već nakon prvih nastupa, prvih igranki na kojima su «Ambasadori» svirali, publika je zapazila glas naočitog mladića. Dvorana je svaki put bila sve punija. Zatim je došao i

«Šlager sezone». Zdravko je «otplakao za tvojim usnama» sa skladbom Zdenka Runjića i osvojio prvo mjesto. «Ambasadori» i Zdravko trijumfalno su završili prvi nastup na najpoznatijem sarajevskom festivalu.

Prvo razočarenje

- E, lako je započelo, a teško se nastavilo. Otkrio me tada Kornelije Kovač i pozvao u Beograd. Poziv vrijedan zlata, ali suza. Mislio sam da me u Beogradu, u radu sa Kornelijem u njegovoj «Korni grupi», očekuje med i mlijeko, a ono – bili su to najčešće beskrajno dugi sati rada i uvježbavanja...

Očekivao sam nastupe, koncerte, ali sve je započinjalo i završavalo se u odajama za probe. Živjeli smo u nekom svom svijetu, daleko od publike i slušalaca. A bio sam tako nestrpljiv da se iskažem! Onda ni novaca nisam imao. Spajao sam jedva kraj s krajem.

Otišao sam iz Sarajeva na svoju ruku i nisam želio ocu biti na teretu. Znao sam da će sve morati pući. Spakovao sam kovčeg i vratio se u Sarajevo. Ovaj dio moje pjevačke karijere jako me razočarao. Gotovo sam se zakleo da nikad više neću zapjevati. Odlučio sam prihvatiti se knjige, izlaziti na ispite i jednog dana postati ekonomist. Pjevao sam samo ponekad. Za svoju dušu! Ima tu još nešto. Tih sedam mjeseci u Beogradu bili su mi kao vječnost. Mnogo sam vezan sa svoju obitelj, majku, oca, mlađeg brata, te sam jedva čekao da budem ponovo s njima – sjeća se Zdravko.

Zdravko prića uvjek živo. U njega nema mnogo onog bosanskog, polaganog izlaganja. Ne voli da zamara sugovornika. Rečenice su mu kratke i jasne. Njegov je govor kao i ponašanje na sceni. Voli da riječi nadopunjuje i mahanjem ruku. I tek što je pomislio da se puno ispričao, zamolih ga da nastavi. Začudio se, ali i produžio:

- Ne znam što te to zanima, ali – kako hoćeš! Ova moja sarajevska raja počela me drugačije gledati. Neki su počeli pričati iza leđa: «Ma kakav Zdravko! Vidiš da ga je Kornelije otjerao!» Boljelo me to i više nego što sam mislio. Nisam mogao svakome posebno objašnjavati da se Kornelije i ja nismo posvađali, nego da sam se ja zaželio Sarajeva, majke, obitelji.

Poslije kiše dolazi sunce. Tako je bilo i sa Zdravkom ili «Čolom» kako ga nazivaju prijatelji. Skladba Kemala Montena « Sinoć nisi bila tu» u posljednjem je trenutku našla svog izvođača u Čoliću. Monteno je pjesmu bio namijenio Josipi Lisac.

- Lomio sam se, ali ljubav prema muzici bila je jača. Otpjevao sam «Sinoć nisi bila tu» i ponovo sam «otkriven». Zato, mnogo hvala Kemalu Montenu! Nas smo dvojica nastavili i slijedeće 1973. godine. Pojavio sam se zatim na «Opatiji».

Zdravko – glumac?

Tu, 1973. godinu smatraju prijelomnom u sarajevskoj zabavnoj muzici. Sjećamo se koliku je prašinu bio podigao žiri sarajevskog radio-televizijiskog centra koji je, kako su neki govorili i pisali, izborio Čoliću put na «Evroviziju». No, bilo kako bilo, tek s «Gori vatra» zapaljen je novi vulkan lakih nota. Poslije Zdravka pojavilo se «Bijelo dugme», Neda Ukraden, «Teška industrija», «Cod» itd.

Danas mi je smiješno zamisliti – gledajući Zdravka kako vlada scenom onako visok, krupan – da je svojedobno, kada je bio član Pionirskog pozorišta u Sarajevu, igrao ulogu Tome Palčića. Bio je u tim godinama siguran da će jednog dana postati glumac. Tko zna, možda su naši teatri i izgubili jedan talent!? Međutim siguran sam da je atletika izgubila dobrog trkača. Od njega se mnogo očekivalo kada je grabio kao jelen na treninzima na koševskom stadionu. Postao je i član Omladinske atletske reprezentacije BiH.

«Moleri» i zidne novine

A znate li kakav je ulaz u zgradu broj 31 a u Zagrebačkoj ulici u Sarajevu? Od dna do vrha preplavljen napisima. Zbog tog ulaza «Čola» je bio na ratnoj nozi sa kućnim savjetom. Ni kriv ni dužan morao je jedne godine snositi polovicu troškova za ličilačke radove na ulazu u stepeništu petokatne zgrade.Danas sve izgleda kao i prije.

Od ponovnog ličenja odustalo se. Jer, to bi bilo kao i zidanje Skadra. Čim bi ličioci otišli, pojavljivali su se novi «moleri». Dakle, kada krenete od ulaza pa sve do četvrtog kata, gdjr je stan obitelji Čolić, prate vas brojne poruke, prave pravcate zidne novine, nastale zahvaljujući rukopisima Biljane iz Skopja, Mojce iz Kranja, Sonje iz Beograda, Ksenije iz Zagreba, Vidosave iz Titograda. Gotovo da nema đačke ekskurzije koja stiže u grad na Miljacki a koja u svoju rutu obilaska Sarajeva ne ucrta i položaj doma Zdravka Čolića.

Tu na zidu piše: «Zdravko, najbolji si!» ili: «Oženi se sa mnom. Ostavljam ti broj telefona...» Onda neki grubi, očito muški rukopis: «Što se praviš važan.Razbit ću ti nos zbog moje djevojke!»

A o telefonu, broj 611 452 da ne govorimo! Obitelj Čolić mora ga najčešće isključiti. Zvonjava je nepodnošljiva. Čudno je to koliko može izdržati jedan telefon...

+ kliknite na slike za uvećanje

Cijena slave

- Najteže je bilo kada sam ljetos boravio u SSSR-u. Znaš netko je provukao «patku» da sam u bolnici, teško povrijeđen. Majka je bila na kraju nervne napetosti. Čudim se ljudima kakvi mogu ponekad biti! Mamu su svašta pitali telefonom, na ulici, čak dolazili na vrata.

Cijena, slave? Teška stvar, kažu oni koji je osjete. Mi obični smrtnici borimo se za nju i ne marimo za te priče onih na vrhu. Elem, kako je Zdravku?

U Beogradu čini se najteže. Tu «Čola» ne smije biti pješak. Djevojke zahvaća nekakva agresija kao nekada u dane «Beatlesa». Ozbiljno, ne pretjerujem! Jednom smo skupa hodali beogradskim Trgom Marxa i Engelsa. Nismo prošli ni desetak metara kada nas napadne grupa djevojaka. Iz minute u minutu bilo ih je sve više. Smijem se pohvaliti da me nikada nije više ljepotica okružilo. Dakako, ja sam bio tu u zadnjem planu. Zdravko je dotle bio doslovce – ištipan. Ili, u beogradskom hotelu «Union», gdje Zdravko najčešće odsjeda, pojačavaju recepcijsku i vratarsku službu kada se pojavi popularni Sarajlija. Desetine obožavatelja, većinom «slabijeg pola», okružuje ulaz u hotel.

Kako Zdravkovi roditelji podnose popularnost svog sina?

- Da ti kažem starima nije lako. Ali, reci, molim te, koja to majka, koji otac ne voli da mu dijete uspije? Donedavno su se malo ljutili što nisam završio fakultet. Sada, kada imam diplomu u džepu i kada sam upisao postdiplomski studij na ekonomskom fakultetu, mnogo su zadovoljniji. Ovaj je moj uspjeh, ustvari rezultat pomoći mojih najbližih.

Često se desi da kroz Sarajevo samo proputujem. Ponekad samo sletim i uzletim s butmirskog aerodruma. Pred mene tada dolazi tata i pomaže mi da što bolje i lakše obavim poslove koji me čekaju u mom gradu.

Čolić je, mjesečno u prosjeku, pet dana u Sarajevu. Već se privikao na često putovanja. Sve poslove oko organiziranja turneja, snimanja ploča, TV i radio-emisija organizira gotovo sam. Sam obilazi i estradne agencije koje nisu podmirile svoja dugovanja. Kaže da je tako najbolje. Imao je mnogo muka sa raznim «menadžerima».

Zdravko, jesi li ti zvijezda?

- To čujem od drugih. Ja sam ti, bolan, isti. Istina, sada nemam privatnog života, djevojku. Sam sam okrenut sceni, pjevanju, turnejama. Ali i tome da će jednog dana doći kraj. Mogao bih raditi i manje, ali što bih onda pružao onima koji me podržavaju. Nikada neću dozvoliti sebi da svoj koncert «začinim» samo mrtvim pjevanjem pred mikrofonom. Volim i činim to da moji koncerti postaju mjesto za opuštanje. Da se uza zvuke muzike i pjesme čuju i povici publike. Danas pjevaču više nije dovoljno samo da pjeva. To neka čini na ploči. Kada organizira turneju, onda tu u programu treba biti svega i svačega. Ali, najobaveznije su balerine.

Nezgodna izjava

Sjećate se, možda, jedne izjave Zdravka Čolića, objavljene u «Studiju» prije nekoliko godina, u kojoj stoji da u Sarajevu, a i u mnogim drugim gradovima, nema djevojke za njega. Uzbudila se tada armija djevojaka. Zdravko je nazvan «puhadžijom», koncerti su bili manje posjećivani.

- Ma tvoj kolega i ja se nismo dobro razumjeli – objašnjava Zdravko.

- Ja sam tada rekao da za mene nema djevojke zato što sam uvjeren da ni jedna ne može izdržati ovaj život koji ja živim. Ja bih pripadao svima, a njoj nikako. Dok sam u ovakvoj situaciji, dok prevaljujem kilometre, za mene je najbolje da sam sam.

Do kada će sjati Zdravkova zvijezda?

Teško je to prognozirati. Svoj LP «Ti i ja» prodao je u 50.000 primjeraka. Ovih dana pruža mu se prilika da premaši ovu brojku. Prvi dio tiraže nove LP «Ako priđeš bliže» razgrabljen je za nekoliko dana.

Nego, kada ćeš obući sivo-maslinastu uniformu?

- Uh, došlo je i za to vrijeme. Al' se brzo stari! Mislim da ću u JNA negdje u listopadu ove godine.

Varate se ako mislite da Zdravko najbolje pjeva u obitelji Čolić. Njegov pet godina mlađi brat Dragan zadužen je za pjesmu kada se negdje sjedne za «za svoj groš».

Tada svi kažu:

«Dragane, de jednu! A ti, Zdravko, slušaj!»

I Dragan zapjevuši sevdalinku.Ne sjećam se da li je ikada pjevao neku bratovu pjesmu.

Kako Zdravko sprema pjesmu?

Ni on sam ne zna. Samo zna da se često zatvara u svoju sobu, koja je pretvorena u najsuvremeniji tonski studio. Tu je na gomili svakojakih tehničkih čuda. Laik da se i uplaši. Tu, uz gitaru, sriče novo djelo. I ono odjednom u njemu oživi. Zdravko, inače, veoma dobro čita note, još bolje svira gitaru.

Kako si se osjećao kada ti je oporezovana ploča sa skladbom «Ljubav ima lažni sjaj»?

- Šuti, ne pitaj! Cijelo vrijeme dok sam radio ovu novu, «Ako priđeš bliže» bio sam pod dojmom tog «šunda». Bio sam mnogo, mnogo iznenađen, kada sam saznao da sam oporezovan.

I, što za kraj?

Pitao sam ga, ispričao što znam o njemu. Valjda će ovo Skriveno pero nekoga i zadovoljiti. Možda sam otkrio nešto skriveno o «najotkrivenijem» jugoslavenskom pjevaču lakih nota. Za kraj, uzgred i to, da oduševljava i bake i mame i mališane kada se ne «Skenderiji» pojavi kao voditelj «Malog šlagera sezone». Možda on tu otkriva novog Zdravka Čolića...

Pavle Pavlović

 

II deo

Sto da se radi kad se sruse reflektori? * Teznja savrsenstvu i potvrdjivanje profesionalizma * Znanje ekonomiste u sluzbi estrade * Svaki je rad vezan za dobit

 
+ kliknite na slike za uvećanje  

 

Umjesto uvoda:

Najlaksi novinarski zadatak je – pisati o Zdravku Colicu. Sto god da se kaze – citat ce se!

Namjerno nismo zurili s feljtonom o ovom pjevacu, trenutno najpopularnijoj zvijezdi naseg estradnog neba. Zeljeli smo da se tutanj uspjeha stisa i da u miru, s najvecom objektivnoscu analiziramo «putujuci zemljotres» zvani Zdravko Colic. Ako u tome uspijemo, bit ce dobro, ako ne, sigurno necete zaliti sto ste citali ove retke. Colic je uvijek privlacan.

Mirni zivci

U Maglaju je bilo mnogo buke. S gotovo dva i pol metra visine na pod se stustilo desetine reflektora. Uz zveket stakla i metala, koji se razletio po novosagradjenoj dvorani, razlijegao se i uzvik srece. Nitko od brojnih ljudi, koji su se petljali po sceni, nije se nasao na udaru mocnih i teskih svijetlecih uredjaja.

- Cola, sto cemo?? – zabrinuto se pitao Branko Kresojevic, covjek iz Beograda, koji rukuje ovom reflektorskom masinerijom.

Dan kasnije bili smo u Sapcu. U stvari krenuli smo odmah nakon koncerta u Maglaju. Putovali smo do duboko u noc. Rano ujutro pocele su probe tehnike, pa orkestra i Colica. I tada su ponovo pljustala zabrinuta pitanja:

- Cola, sto cemo?? Crklo pojacalo! Izgleda da Lokica s grupom nije stigla? Cola pazi! Taj mikrofon ne radi, uzmi ovaj…

I tako u beskraj. Ja sam vec poceo da gubim zivce, iako sam najobicniji promatrac sa strane.

- Zdravko, ovo ni stroj ne moze izdrzati. Kako ti sve to uspijeva?

- Ne znam ni sam.Od malih nogu sam takav. Uvijek sam tezio ka nekom savrsenstvu. Iz sebe cijedim posljednje atome snage. Ne razlikujem koncerte. Svaki je za mene jednako vazan. No, osjecam da imam jos dovoljno snage, fizicki sam dosta izdrzljiv. Mozda je tu i mladost motovirana voljom za jos boljim i vecim.

 
+ kliknite na slike za uvećanje  

 

Uljudan sugovornik

- Svaki dan s tobom razgovara desetak novinara. Svaki dan si u drugom gradu, s drugim ljudima. Vodis radio-emisije, djecje festivale, odgovaras citaocima u pojedinim listovima. Nije li sve to ipak previse za jednog covjeka, pa ma koliko on bio izdrzljiv?

- Volim cesto upotrebljavati termin: profesionalno. Ja ga stvarno i potvrdjujem. Jer, ako je ovaj posao kojim se sada bavim moja profesija, onda ga valja i raditi do kraja dobro. Ako ne bude tako, zna se da cu najvise stete od toga imati bas ja. Dakle, uvijek se iskreno obradujem kada novinari sa mnom razgovaraju. Bude tu raznih, cesto i teskih pitanja, ali uvijek smognem snage da na njih odgovorim. Na kraju krajeva, taj razgovor donosi obostranu profesionalnu korist, i novinaru i meni. Bez tog odnosa, mozda ne bi ni bilo mog uspjeha.

- Mnoge moje kolege nacinise od tebe nekakvog posebnog covjeka. Zdravko Colic ispade najidealniji covjek planete. Smeta li ti to?

- Ne razmisljam mnogo o tome… Djelomicno mi ide na zivce kada se govori o nekakvoj mojoj leprsavosti. Ja nisam takav. Dosta sam eksplozivan tip, nervcik, nemiran duh. Ali, uporno me predstavljaju kao romanticara. Mozda me mnogi promatraju kroz moje pjesme, njihove tekstove, poruke. Ja sam inace sasvim obican s realnim pogledima na sve ovo sto se oko mene zbiva. Moje znanje je znanje ekonomiste. Nisam nikakav pametnjakovic, niti muzicki genije. Skladbe koje izvodim su glavni krivci za nekakve pogresne predstave o meni.

- Ti znas da ce ovih dana, mjeseci, oko tebe sve kljucati. Kako se osjecas u tom grotlu odusevljenja iz kojeg se veoma cesto krajnjim naporom izvlacis?

- Tesko je imati vlastiti mir. Ako ga zelim imati, onda moram da se krijem od ljudi.

- Uspijevas li pobjeci od ljudi?

- Ne, ja to ni nemam namjeru. Uvijek nastojim koliko to mogu da budem fin i pristupacan prema onima koji me susrecu i zaustavljaju na ulici, aerodromu. Medjutim, tesko je to posebno poslije koncerta. Onda su svi nekako u zanosu odusevljenja. Zele da taj nas kontakt scena-dvorana jos vise priblize. Tada mi ne preostaje nista drugo nego da se izgubim sto prije.

- Ne mozes se cesto opustiti kao obicni ljudi?

- Ima tu i dosta istine. Cesto sebe zateknem u nekakvoj napetosti, oprezu, iscekivanju da moram nekamo pobjeci, skloniti se. U svim gradovima, znam da sam meta. To me raduje, ali ponekad i plasi, zamara. Nemoj ovo shvatiti da se sada bojim da ce mi netko nesto nazao uciniti. Shvacam ja one koji zele da me vide onakvog kakav nisam na sceni, koji zele da dobiju fotografiju, autogram. No, znas, nije lako kada navale svi odjednom.

- Sto mislis zbog cega te vole, obozavaju?

- Ne znam, to traje vec godinama. Mozda je to spoj mojih pjesama, pristupa, stila, izgleda. Cesto sam govorio o tome, ali mislim da jos nijednom nisam uspio reci ono pravo. Tesko je to utvrditi, izanalizirati.

- Mozda sada najbolje pjevas?

- Ma ne, nema to veze. Radim vec godinama, izgradjujem sebe, svoj stil. Mozda je tek sada doslo do punog izrazaja moje nastojanje da spojim kvalitetu s komercijalnoscu. Odnosno, nastojim pjevati kvalitetne pjesme, koje nece, ipak, biti namijenjene samo odredjenom krugu. Tezim u stvari prema, recimo, slagerima, premda ne volim bas tu rijec, njeno znacenje.

- Jesu li tocne price da mnogo zaradjujes?

- To prvi put od tebe cujem. Na ovoj mojoj turneji nema velike zarade, zato jer su troskovi veliki.

- Troskovi?

- Skupe su dvorane koje iznajmljujemo, skupo je organiziranje, skupa je ekipa s kojom nastupam, skupa je reklama.

- A da li bi bilo uspjeha bez ekipe?

- Konacnog ne bi. Publika bi dosla privucena mojim imenom, ali bi sigurno odlazila razocarana.

- Imas li ti svoju cijenu?

- Iako svi u grupi koja me prati imaju svoju fiksnu cijenu nastupa, ja je ne zelim. Uvijek tvrdim da vrijedim, odnosno da je moja cijena onolika koliko dodje ljudi na koncert.

- U 28 dana ti si obisao 24 grada. To je bila mars-ruta prvog dijela tvoje turneje s plocom «Ako pridjes blize». Prevaljivao si tisuce kilometara, direktno iz automobila trcao na scenu. Je li to bio rutinski posao?

- Nastojao sam, kada sam se vec predstavio s novom plocom, da se pojavim u najvecim gradovima u nasoj zemlji. Da li uvijek pjevam s istim merakom! Nemoguce je to. Zavisi to od mnogo faktora. Prije svega od fizickog i psihickog. Znalo se dogoditi da odlicno zapjevam na nekom od koncerata, mada sam nekoliko sati prije toga bio uvjeren da to necu moci. Taj kontakt s publikom, vizualni i duhovni spoj s ljudima koji su dosli zbog tebe da te gledaju i slusaju cini cuda. Bude posljednje atome snage, inspiracije, nadahnuca.

- Cuvas li glas?

- Moram, to mi je oruđe za rad. Mnogo se odmaram, kada to mogu. Pazim na hladna pica, vodu, promjene klime. Glasnice mi, inace, nisu osjetljive. Ali, ipak zlu ne trebalo, bolje sprijeciti nego lijeciti. Sada u ovim danima dok radim ne smijem se razboliti, umoriti.

- Jednom mi je Kemal Monteno govorio da se plasi za tvoje glasnice. Kaze da mnogo visoko pjevas i to uporno. Sto ti mislis?

- Istina je da su moje pjesme iskljucivo zacinjene visokim dionicama, koje su vrlo naporne. Dogodilo mi se nekoliko puta da grlo zakaze. Najteze je kada mamo po dva koncerta dnevno. No, ja se cuvam da se ne preforsiram.

- Ipak, sto ti je u tom neprestanom lutanju najteze?

- Trenuci pred koncert. Tada je sve okrenuto prema meni, i organizacija, i scena, i tehnika, pa brojni obozavatelji koji navaljuju na sluzbeni ulaz. Evo, ni ti mi, nesvjesno, ne dozvoljavas da budem sam, da se upjevam, skoncentriram pred nastup. Tako mi je bilo gotovo uvijek na ovom 6500 kilometara dugom putu, koliko je iznosila prva etapa turneje. Nego, ako dozvolis, da ti prosirim onu misao o zaradi. Istina je da je svaki rad vezan za pomisao o dobiti. Bez toga nema ni rada, zar ne? Medjutim, ja sam svijestan da moram itekako mnogo ulagati da bih opravdao sve ono sto me prati. Vidis ja, na primjer, vise ulazem u tu svoju plocu nego sam «Jugoton». Sve ovo sto na koncertima vidis i cujes samo je rezultat upornog teskog rada koji je vezan, da i to kazem, uz velike izdatke. Ne znam koliko vjerujes, ili koliko ce mi ljudi vjerovati, kada ovo procitaju, - zarada u mom pjevanju nije na prvom mjestu. Kada sam se vec prihvatio tog posla onda cu biti profesionalac od glave do pete.

Pavle Pavlovic

 

Izvor: Studio br. 740, 1978.g.

@ HVALA Niki i Rini !!

 
  Fan Klub Zdravka Colica  
  Početna | O klubu | Članovi | Lična karta | Biografija | Diskografija | Novosti | Intervjui | Izjave | Forum | Fotografije
Upoznavanje | Utisci | Download | Ostavite poruku | Chat | Kontakt
 
  Web design by EuropeDesign d.o.o.